Ko stvarno vlada Bosnom i Hercegovinom? Narod? Političari? Stranci? Ili novac?

Svi pričaju da je država naša. Da mi biramo vlast. Da imamo demokratiju. Ali hajde da se ne lažemo – kad je zadnji put tvoj glas odlučio nešto? Kad je neko iz vlasti odgovarao? Kad je narod bio stvarno gazda? Ako ne znaš – onda znaš odgovor na ovo pitanje.

📌 Ukratko:

• Političari sjede u foteljama – ali ko im ih plaća?
• Stranci nameću zakone – ali bez izbora i bez odgovornosti
• Novac odlučuje više od glasa. A novac nije kod naroda.

Država s tri naroda, a nijednim vlasnikom

U Bosni i Hercegovini imamo sve: predsjedništvo, entitete, kantone, skupštine, ambasade, strane sile, nevladine organizacije, međunarodne predstavnike. Ali kad treba riješiti konkretan problem – niko nije nadležan. Kad treba donijeti odluku – svi čekaju da neko drugi potpiše.

To nije slučajno. Sistem je tako napravljen. Da svi imaju pravo veta, a niko odgovornost. Da svi mogu blokirati – ali niko ne mora popravljati. Zato i jesmo tu gdje jesmo: u zemlji u kojoj svi vladaju, ali niko ne odgovara.

Političari: pričaju u tvoje ime, ali rade u svoje

Svake četiri godine svi nešto obećaju. I svi znamo da lažu. Ipak glasamo. Zašto? Jer alternativa ne postoji. Ne postoji nijedna snaga koja nije povezana s postojećom strukturom. Političke partije su preduzeća. A ti si potrošač koji više ne bira, nego se navikne na ukus.

Od preletača do uhljeba, od tendera do “završićemo” priča – sve je to postalo normalno. I svima je jasno da ljudi ne biraju politiku zbog ideja, nego zbog koristi. Ko god uđe u sistem, više nije isti čovjek. Jer sistem je jači od pojedinca.

Stranci: pričaju o pomoći, a pišu ti zakone

Visoki predstavnik. Ambasade. Delegacije. Komesari. EULEX. OHR. OSCE. USAID. IMF. Svi su tu. Svima je “stalo” do nas. Ali niko nije izabran. Niko ne odgovara. I svi imaju moć. Da nametnu zakon. Da smijene sudiju. Da potpišu uredbu.

I niko ne pita narod. Ne ide se na referendum. Ne ide se u skupštinu. Samo potpišu – i objave. I ti to moraš da poštuješ. Zato što? Zato što “međunarodna zajednica kaže da mora”. I to nije teorija zavjere. To je svakodnevnica ove zemlje.

Biznismeni i novac: ne pojavljuju se na TV-u, ali odlučuju sve

Sjećate se kad su rekli da “nema para”? A onda su isti dan privatne firme dobijale višemilionske ugovore bez tendera. Ili kad je uvoznik dobio pravo da sam određuje cijene – a država šuti. Ili kad se gradi zgrada bez dozvole – a policija okrene glavu.

To je znak. Da vlast nije u rukama naroda. Niti u rukama zakona. Vlast je tamo gdje je novac. Jer novac pokreće medije, kampanje, reklame, zapošljavanja, šutnju i pomilovanja. A građanin? Građanin plaća – i gleda.

Zaključak: Nije pitanje “ko vlada”, nego “zašto ne mi”

Ova država je složena. Svi to znaju. Ali nije problem u složenosti – nego u odgovornosti. Problem je što niko ne odgovara nikome. Što svi imaju moć, a niko nema obavezu. Što se narod pita samo kad treba statistika izlaznosti – i onda opet čeka četiri godine da nešto promijeni.

Istina je jednostavna: U BiH ne vlada narod. Ne vlada ni samo politika. Ni samo stranci. Ni samo novac. **Vlada – nemoć. Nemoć svakog pojedinca da išta promijeni, jer su svi sistemi postavljeni da se sve vrti, a da se ništa ne pomjeri.**

A dokle god bude tako – ostaće pitanje: “Ko vlada Bosnom i Hercegovinom?” I odgovor će uvijek biti isti: **”Niko. I svako. Samo ne ti.”**