Događaj koji nikad nije zaživio u javnom pamćenju

Dobrovoljačka ulica. Sarajevska četvrt, naizgled obična, a zapravo prostor kroz koji se 3. maja 1992. godine prelomila istorija jedne države. Tog dana, pred očima građana, započela je drama koja će godinama kasnije postati simbol nerasvijetljenih zločina, nepovjerenja i sukoba narativa koji i dalje oblikuju Bosnu i Hercegovinu.

Iako se o mnogim ratnim zločinima u regiji vodi detaljna pravna i medijska evidencija, slučaj Dobrovoljačke ulice je ostao u zapećku. Nema jasnog konsenzusa, nema presuda, a u kolektivnoj memoriji – samo tišina. Ili, još gore, šapat prepun teorija zavjere, emocionalnih manipulacija i političkih kalkulacija.

Ovaj tekst pokušava da objedini sve poznate informacije, izjave, istraživanja i zvanične reakcije o Dobrovoljačkoj ulici. Cilj nije osuda, već razumijevanje – jer bez otvorenog razgovora o teškim momentima prošlosti, BiH neće moći da krene naprijed.

Hronologija događaja: Šta se desilo 3. maja 1992.?

Početkom maja 1992. godine, Bosna i Hercegovina je bila na ivici otvorenog rata. Sukobi su se rasplamsavali, a JNA, tada još prisutna u Sarajevu, bila je pod sve većim pritiskom da se povuče iz grada. Pregovori između tadašnjih političkih lidera BiH i predstavnika JNA rezultirali su dogovorom o evakuaciji vojnog osoblja iz kasarni.

Tog jutra, 3. maja, konvoj JNA, pod pratnjom Ujedinjenih nacija, krenuo je iz kasarne u ulici Marsala Tita prema izlazu iz grada. Konvoj se sastojao od vojnika, oficira, kao i ambulantnih i komandnih vozila. Naizgled sve je išlo prema dogovoru.

No, kada su se vozila spustila u Dobrovoljačku ulicu, iznenada je došlo do oružanog sukoba. Snage Teritorijalne odbrane BiH i druge oružane formacije otvorile su vatru na konvoj. Poginuli su vojnici i oficiri JNA, ali i neki civili. Broj žrtava varira u različitim izvorima – srpski izvori govore o 42 ubijena, dok drugi podaci govore o znatno manjem broju.

Značajno je napomenuti da je dan ranije, 2. maja, u Sarajevu bio kidnapovan tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, što je dodatno uzburkalo situaciju. Njegovo oslobađanje uslovljeno je navodno evakuacijom konvoja, što daje cijelom događaju dodatnu kompleksnost i mogućnost za različita tumačenja.

Zašto se o ovom događaju šuti?

Iako je Dobrovoljačka ulica odmah nakon rata bila predmetom pažnje međunarodne zajednice, medija i pojedinih pravnih struktura, vrlo brzo je “nestala” iz javnog prostora. Zašto?

Prvo, političke elite u BiH, posebno one iz bošnjačkog korpusa, nisu imale interes da se tema otvara – jer bi to moglo stvoriti percepciju da su “napadali konvoj koji se povlačio”, što međunarodno pravo zabranjuje. S druge strane, vlasti iz Srbije i Republike Srpske pokušale su da od ovog događaja naprave simbol srpske žrtve u Sarajevu.

Drugo, mediji u BiH su često “preskakali” ovu temu zbog njene osjetljivosti. U vrijeme kada je narativ o “agresiji na BiH” bio ključan za očuvanje međunarodne podrške, slučaj Dobrovoljačka je bio potencijalno opasan po taj narativ.

Treće, sudovi nikada nisu ozbiljno razmatrali slučaj. Iako je Srbija 2002. godine tražila hapšenje i procesuiranje više lica, uključujući Ejupa Ganića, te zahtjeve je BiH odbila kao politički motivisane. Sud u Londonu je čak odbio izručenje Ganića Srbiji, smatrajući da se radi o pokušaju političkog progona.

Sve to je dovelo do toga da događaj praktično “nestane” iz istorijskih udžbenika, iz medija i iz kolektivne memorije. Danas, generacije mladih gotovo ništa ne znaju o Dobrovoljačkoj – a to je opasno.

Tri narativa: Ko je zapravo napao koga?

Srpski narativ kaže: konvoj JNA je napadnut u zasjedi, i to nakon što je dogovor o bezbjednom povlačenju već postignut. Tvrdi se da je to ratni zločin i da postoji odgovornost komandnog kadra Armije RBiH, ali i političkog rukovodstva.

Bošnjački narativ kaže: konvoj JNA nije bio samo vojni, već i logistički i obavještajni. Pored toga, smatra se da su u njemu bili vojnici koji su prethodno učestvovali u napadima na Sarajevo. Dodatno, tvrdilo se da nije postignut jasan dogovor o ruti i bezbjednosti, te da je pucnjava počela iz “panike i reakcije”, a ne iz zasjede.

Hrvatski narativ u BiH je – gotovo nepostojeći. Većina političkih predstavnika Hrvata nije se zvanično oglašavala o ovom događaju. To ukazuje na kompleksnost percepcije, ali i na želju da se ne “stane ni na čiju stranu”.

Međunarodna zajednica je takođe ostala podijeljena. Dok su neki izvještaji UNPROFOR-a ukazivali na kršenje dogovora, drugi su tvrdili da nije bilo dovoljno dokaza da se ustanovi namjera napada.

Šta se desilo s učesnicima?

Ejup Ganić, član ratnog predsjedništva BiH, bio je najviše targetiran zbog ovog slučaja. Srbija je 2010. godine zatražila njegovo hapšenje, ali je britanski sud to odbio. Ganić je i danas politički aktivan, a o Dobrovoljačkoj rijetko govori.

Jovan Divjak, tadašnji general Armije RBiH, govorio je o događaju u više navrata. Tvrdio je da nije bilo naredbe za napad i da je situacija eskalirala van kontrole. I on je bio uhapšen po potjernici Srbije, ali bez daljih pravnih posljedica.

Mnogi nižerangirani vojnici, komandiri i svjedoci – danas su anonimni, u penziji, van zemlje, ili su preminuli. Neki su svjedočili novinarima u off-the-record intervjuima, ali bez pravnih procesa njihova svjedočenja su ostala samo priče.

Zaključak: Hoćemo li ikada znati istinu?

Dobrovoljačka ulica je mrlja na savjesti svih strana – ne zbog samog događaja, već zbog onoga što je uslijedilo nakon toga. Tišina. Prešućivanje. Ignorisanje. Politizacija.

Ovaj tekst ne tvrdi da zna istinu. Ali ako već trideset godina niko nije spreman reći javno šta se dogodilo, onda se moramo zapitati – zašto? I kome odgovara da građani BiH žive u neznanju?

Ako želimo zdravu i pravednu državu, moramo se suočiti sa svim dijelovima prošlosti – i onim bolnim. Ne zbog osvete, već zbog budućnosti.

Podijelite ovaj članak. Pitajte starije, pročitajte više, istražujte. Jer dok šutimo – ne znamo.

Napomena: Ovaj članak je baziran na dostupnim izvještajima, medijskim objavama, istraživanjima i izjavama svjedoka. Cilj nije da se presudi, već da se otvori prostor za dijalog i istinu.