Zelenski upozorava: “Rat se ne može zaustaviti ako Moskva nastavi ubijati”

Nakon samita na Aljasci, svijet se probudio sa novom glavoboljom: američki predsjednik Donald Trump sve otvorenije koketira s Putinovim “tvrdolinijaškim” stavovima, dok Ukrajina ostaje sama na vjetrometini rata.
Volodimir Zelenski je jasno poručio da je nemoguće govoriti o miru dok Rusija i dalje vodi brutalna ratna dejstva. “Oni odbijaju svaki zahtjev za prekid vatre. Kako onda razgovarati o miru?”, napisao je ukrajinski predsjednik na X-u.

Američki zaokret – “trajno rješenje” umjesto prekida vatre

Trump je, izgleda, odlučio spustiti loptu i zaboraviti na insistiranje da se rat prvo zaustavi. Sada se govori o “trajnom mirovnom sporazumu” – što zvuči lijepo na papiru, ali u praksi znači poravnanje sa stavovima Kremlja, a ne Kijeva.
Drugim riječima, Washington više ne priča ukrajinskim jezikom, već ruskim.

Evropa u čudu: garancije, ali bez NATO-a

Zajednički apel nordijskih i baltičkih lidera jasno kaže: bez prekida vatre nema ni razgovora o trajnom miru. Oni su uz to tražili i “vjerodostojne sigurnosne garancije” za Ukrajinu.
Trump je, barem djelimično, na to pristao – ali bez ključne tačke: NATO članstva. Diskutovalo se o nekakvim “američko-evropskim garancijama”, ali je Trump jasno stavio do znanja da američke čizme na ukrajinskom tlu nisu opcija. Dakle, zaštita, ali samo do određene crte.

Diplomatski ples, dok bombe padaju

Dok se lideri nadmudruju oko papira i garancija, ljudi u Ukrajini i dalje žive pod sirenama. Za stanovnike poput Natalije Lypei iz Kijeva, nije problem samo to što rat traje, nego i način na koji Zapad prima Putina: “Nisam očekivala da će SAD prostirati crveni tepih tiraninu.”

Geopolitička analiza: šta zaista znači “američki zaokret” i kome koristi?

Samit na Aljasci, zamišljen kao simboličan trenutak približavanja između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, pokazao se kao mnogo više od običnog susreta lidera. Iza zatvorenih vrata, iza širokih osmijeha i protokolarnog rukovanja, otvorilo se pitanje koje će odjekivati narednim mjesecima: da li je Trump svjesno odlučio promijeniti kurs američke politike prema Ukrajini i Evropi, ili smo svjedoci još jedne njegove impulzivne improvizacije koja će imati nesagledive posljedice? Jer, iako su detalji razgovora ostali zamagljeni, jasno je da je jedna poruka došla do javnosti: Sjedinjene Države više ne insistiraju na prekidu vatre kao preduslovu za mir. To je ogroman zaokret, gotovo seizmički potres u dosadašnjoj arhitekturi zapadne politike prema ratu u Ukrajini.

Ovakav potez teško da se može posmatrati izolovano. On ima korijene u američkoj unutrašnjoj politici, u Trumpovom ličnom stilu vođenja, ali i u globalnoj transformaciji međunarodnih odnosa. Trump je uvijek bio skeptik prema NATO-u i evropskim saveznicima, optužujući ih da parazitiraju na američkoj sigurnosnoj kišobrani. Njegov povratak na vlast (ili barem povratak u centar svjetske pažnje) vraća tu skepsu na dnevni red. Samit na Aljasci, umjesto da potvrdi tradicionalnu poziciju SAD-a kao čuvara evropske sigurnosti, više je ličio na hladan tuš za Kijev i Brisel.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čovjek koji već dvije godine balansira između herojskog otpora i očajničkog vapaja za zapadnom pomoći, jasno je rekao da se rat ne može zaustaviti bez prekida vatre. To je zdravorazumska logika: ne možete pregovarati o miru dok vas bombarduju. Ali Kremlj nikada nije igrao na zdravorazumske karte, nego na karte moći, straha i umora Zapada. Putin zna da svaki dodatni dan rata stvara nove pukotine u jedinstvu Evrope, produbljuje skepticizam američkih birača i troši volju zapadnih vlada da beskonačno šalju oružje i novac. Ako se sada Trump pridružuje toj logici, Moskva ima razloga da trlja ruke.

Evropa, međutim, ne trlja ništa. Evropa je nervozna, razapeta između idealizma i realnosti. Lideri nordijskih i baltičkih zemalja jasno su rekli: mir mora početi prekidom vatre. Njihova historijska iskustva s Rusijom čine ih posebno osjetljivim na bilo kakvu “diplomatiju pod ucjenom”. Ali problem je u tome što Evropa bez SAD-a izgleda kao orkestar bez dirigenta. Mogu oni svirati, mogu protestovati, mogu izdavati zajedničke izjave – ali ako Amerika promijeni notu, Evropa mora pratiti. To je gorka realnost koja se pokazuje već decenijama: od NATO intervencija na Balkanu devedesetih, do Iraka i Avganistana, Evropa nikada nije mogla samostalno donositi odluke bez američke podrške.

Trumpov potez da ponudi neku vrstu sigurnosnih garancija za Ukrajinu – ali bez NATO članstva – savršeno se uklapa u njegovu filozofiju “dealova”. To je kompromis koji izgleda kao poklon, ali u suštini ostavlja rupu. Reći Ukrajini da će imati garancije, ali da NATO nije opcija, jednako je kao da ti neko ponudi padobran bez kanapa. Lijepo izgleda dok ga držiš u rukama, ali kada dođe vrijeme da skočiš, shvatiš da je to samo rekvizit. Moskva će to naravno pročitati kao slabost: Zapad je spreman da odustane od ključne tačke – integracije Ukrajine u NATO – i time priznaje ruske “crvene linije”.

Ako pogledamo historiju, ovo podsjeća na Jaltu 1945. godine, kada su velike sile dogovarale budućnost Evrope preko glava malih nacija. Tada su Churchill, Roosevelt i Staljin crtali granice i odlučivali ko pripada kojem taboru. Male zemlje, od Poljske do Jugoslavije, bile su samo predmeti na stolu, a ne učesnici. Danas, Ukrajina opasno podsjeća na tu istu ulogu – predmet o kojem se pregovara, a ne subjekt koji odlučuje. Ironija historije je da se nakon decenija borbe da postane dio Zapada, Ukrajina može opet naći u situaciji gdje se njena sudbina kroji bez nje.

Naravno, ova priča ne završava samo na relaciji SAD–Rusija–Evropa. Kina prati sve ovo s posebnom pažnjom. Za Peking, svaki znak američkog popuštanja prema Moskvi je dobra vijest. To znači da će Washington biti manje fokusiran na Indo-Pacifik i kineske poteze u Južnom kineskom moru ili prema Tajvanu. Ako Amerika pokaže spremnost da prihvati “dogovor” s Rusijom, Kina će to shvatiti kao potvrdu da globalni poredak više nije unipolaran. U tom slučaju, Peking dobija luksuz da igra dugoročnu igru, a Moskva dobija saveznika koji može amortizirati posljedice zapadnih sankcija.

Ali možda najopasniji signal šalje se globalnom Jugu – državama Latinske Amerike, Afrike i Azije koje već odavno sumnjaju u iskrenost Zapada. Kada vide da Amerika, navodni branilac međunarodnog prava, sada razmišlja o miru bez prekida rata, to će shvatiti kao licemjerje. Kako uvjeriti druge da poštuju “međunarodni poredak zasnovan na pravilima” ako najveća sila svijeta sama gazi ta pravila kada joj ne odgovaraju? Ako je logika “dogovora velikih” i dalje živa, onda male države imaju razloga da budu oprezne i da traže alternativne saveznike.

Na Balkanu, ova dinamika ima posebno neugodan odjek. Jer ako velike sile mogu trgovati sudbinom Ukrajine, zašto ne bi i Zapadni Balkan postao predmet nove razmjene interesa? Istorija ovog regiona pokazuje da kada Washington i Moskva odluče nešto “riješiti”, lokalni glasovi rijetko imaju posljednju riječ. To otvara prostor za nove strahove i nesigurnosti: šta ako se na Balkanu ponovo počnu crtati karte u tuđim centrima moći?

I zato, samit na Aljasci nije samo susret Putina i Trumpa. On je ogledalo svijeta u kojem živimo – svijeta u kojem simbolika često zamjenjuje suštinu, u kojem “prijateljski” gestovi maskiraju brutalnu realnost, i u kojem sudbina naroda može zavisiti od trenutne volje dvojice lidera koji misle da su iznad istorije. Za Ukrajinu, to znači nastavak rata bez jasnog izlaza. Za Evropu, to znači nove noćne more o sigurnosti. Za Ameriku, to znači još jednu epizodu unutrašnjeg sukoba između globalne odgovornosti i izolacionističkog instinkta. A za Putina? Možda još jedan “dobar znak”, baš kao onaj medvjed na Aljasci – simbol da mu geopolitika ide na ruku.

Zaključak

Samit na Aljasci je možda izgledao kao veliki diplomatski događaj, ali za mnoge je bio tek gorak podsjetnik da simbolika i pregovori ne zaustavljaju granate.
Da li Trumpova nova “prijateljska nota” prema Putinu znači put ka miru ili put ka izdaji Kijeva?