// Sep 15, 2025
U trendu
Pošta na Balkanu nije samo mjesto gdje plaćaš račune ili šalješ pakete. To je društvena stanica, mala pozornica na kojoj svaki dan igraju isti likovi, s istim replikama i rutinama. Red u pošti zna biti teži od čekanja na granici u julu. Ljudi dolaze s različitim namjerama – neki rješavaju ozbiljne stvari, neki “samo” pitaju nešto, a neki jednostavno žele popričati. Kad sve spojiš, dobiješ predstavu koju ne bi ni najbolji dramaturg napisao.
Miris papira, lagano zveckanje kovanica, brujanje aparata za brojanje novca, i onaj karakteristični zvuk pečata – sve to stvara atmosferu koju ne možeš naći nigdje drugo. A onda su tu ljudi. Oni su glavni razlog zašto red u pošti nikad nije dosadan (iako bi ti rado volio da jeste). Neki ti poprave dan, neki ti dignu pritisak, a neki ti jednostavno ostanu urezani u sjećanje kao dio tog posebnog “poštanskog folklora”.
Ulazi kao da je kod kuće. Bez gledanja ko stoji u redu, bez pitanja, direktno do šaltera. “Ja ću samo nešto pitat’” – kaže glasno, kao da mu to daje diplomatski imunitet. Ti u sebi već brojiš do deset. Ali njegov “samo” traje. I traje. I traje. Pita o paketu koji nije stigao, o carinskoj deklaraciji, o tome može li platiti račun u markama od pet feninga. Službenica strpljivo odgovara, a ti se pitaš je li ovo možda nova verzija mučenja – umjesto hladne vode, puštaju ti beskonačne poštanske upite.
Najgore je što se uvijek nađe još neko ko će mu se pridružiti u toj improvizovanoj raspravi. “Jeste, jeste, i meni paket kasni!” – dobaci neka gospođa iz sredine reda. I tako, dok si trepnuo, nastane mala skupština ispred šaltera. Red se pomakne tačno nula mjesta. Ironično, kad završi, on izađe vani brže nego što si stigao udahnuti. Ti ostaješ iza, gledajući kako sunce polako tone, pitajući se hoćeš li ikad doći na red.
Ovo je posebna pojava. Gospođa dolazi na šalter sa fasciklom punom računa. Struja, voda, grijanje, kablovska, pa onda tri računa za telefon – svaki odvojeno, uredno složeno po datumu. I dok ih pruža službenici, počinje priča: “Znate, ovaj za struju mi je malo veći ovaj mjesec, znate, unuk bio iz Njemačke, pa upalio grijanje…”
Ti iza nje stojiš i gledaš u plafon, pokušavajući ignorisati svaki sekund koji prolazi. Ali ne ide. Jer kad plati jedan račun, mora se prisjetiti anegdote vezane za isti. Račun za vodu? “Eto, pukla mi cijev u kupatilu, cijelu noć sam skupljala vodu u lavor.” Račun za kablovsku? “Znate, ja volim gledati one turske serije, pa kad mi nestane signala, to mi dođe gore nego kad nestane hljeba.”
Ona se ne žuri. Pošta za nju nije administrativni centar – to je društveni klub. Službenica joj klimne glavom, osmjehuje se, jer je vjerovatno već zna godinama. Ti, međutim, polako gubiš osjećaj u nogama. Gledaš one brojeve na displeju i moliš se da ubrza. Ali kad gospođa konačno završi, još se mora pozdraviti s “vidimo se sljedeći mjesec, draga”. I ti znaš da hoće – i da će priča biti još duža.
Ovaj tip službenika nije tu da ti pomogne. On je tu da te podsjeti da je pošta njegov teritorij i da ti ovdje nisi dobrodošao. Pogled leden kao januar u Bosni, ton glasa koji ubija svaku nadu, i izrazi lica koji kažu: “Šta sad hoćeš?”.
Priđeš s osmijehom, kažeš “Dobar dan”, a on samo uzdahne, kao da si mu upravo donio dodatnu hrpu posla. Počneš objašnjavati šta ti treba, a on te prekida s: “Ne može to ovako. Trebali ste doći prije 12.” Ili još gore: “Fali vam jedan papir.” Nema empatije, nema prijedloga rješenja. Samo pravila – i to ona koja se mijenjaju u zavisnosti od njegovog raspoloženja tog dana.
U njegovoj glavi, ti si prepreka mirnom radnom danu. U tvojoj glavi, on je glavni razlog zašto ljudi mrze dolaziti u poštu. Ali zanimljivo je da će za “svoje” mušterije – one što dolaze godinama – izvaditi i formulare, i olovku, i možda ti čak preskočiti red. Za tebe, međutim, ostaje samo hladan pogled i osjećaj da si nepoželjan gost u tuđoj kući.
Uđe zadihan, pogleda red i odmah teatralno uzdahne, kao da mu život ovisi o tome da bude prvi. Počne se vrpoljiti, gledati na sat svakih deset sekundi, provirivati preko ramena da vidi ko se pomjera. Kad shvati da se red kreće sporije nego obnova pruge Sarajevo–Ploče, počinje taktiku “ajde, pustite me, ja samo ovo”. Iako to “samo” obično znači istu količinu posla kao i kod svih ostalih, on to predstavlja kao da ide po lijek za život ili spašava svijet.
Ponekad mu neko i popusti, ali većina raje samo prevrne očima. Najbolje je kad ga vidiš kako, nakon što ga puste, ostane kod šaltera još deset minuta, jer mu se “sjetilo još nešto” što mora pitati. A žurio je, jel’?
Ovo je poseban tip. Dolazi u poštu samo da kupi marke, ali ne bilo kakve – nego one posebne, kolekcionarske. I to nije brz posao. On ima listu, traži određene godine, motive, boje. “Imate li onu sa ćilimom iz 1987.? A onu s motivom stećaka iz 2003.?” Službenica vadi fascikle, on gleda pod povećalom, okrene, prouči, klimne glavom ili nezadovoljno frkne.
Ti, koji si tu da platiš struju, gledaš i razmišljaš kako nisi znao ni da marke još postoje. Ali za njega, to je strast. On izađe iz pošte sretan, sa osmijehom, a ti – s dodatnim satom čekanja u nogama.
Ovo je onaj što dođe s hrpom papira, sve uredno složeno, sa spajalicama i kopijama. Kad mu službenica kaže da ne treba tolika dokumentacija, on se zbuni. “Ali na sajtu piše…” – kaže, i iz torbe vadi odštampane pravilnike, članke zakona i upute.
Za njega, pošta je birokratski hram, a on je njen najodaniji vjernik. Ako vidi da neko drugi predaje manje papira, odmah mu skoči: “To nije po proceduri!” Nema smisla raspravljati s njim – procedura je njegova religija, a svako odstupanje svetogrđe.
Ovaj ne poznaje red. Samo otvara vrata, mahne prema šalteru i kaže: “Evo mene, šefice.” Službenica mu se nasmije, odmah uzme papire i počne rješavati. Ti i ostatak reda stojite i gledate kako se vaša prava tope brže nego sladoled u julu.
Naravno, uvijek ima i “dva-tri pitanja” kojih se sjetio usput. I dok vi tapkate nogom, on dobija i odgovor, i kafu, i vjerovatno poziv na slavu. Kad izađe, osjetiš miris pobjede – njegove, ne tvoje.
Stane na red, i čim uhvati kontakt očima sa nekim, počinje životnu priču. O politici, ekonomiji, zdravstvu, vremenskoj prognozi, pa opet na politiku. On ne priča kratko – ovo su monolozi dostojni radijskog programa. Zna sve: koliko će poskupiti struja, šta misli o premijeru, i zašto pošta više nije kao nekad.
Može biti simpatičan prvih par minuta, ali kad se uhvatiš da po treći put gledaš na sat, znaš da si zaglavio u sesiji bez kraja. Na kraju, dođe ti da mu predaš svoje papire samo da te pusti na miru.
Ovaj tip ne može ništa obaviti bez telefona u ruci. Snima red, šalje story s natpisom “#SamoNaBalkanu”, pa onda pozira dok predaje papire. Možda čak napravi i TikTok s “prije-poslije” čekanja. Dok on namješta kadar, službenica se pravi da ga ne vidi, a ti se pitaš jesu li ljudi nekad znali obaviti stvari bez publike.
Vadi iz džepa šaku sitniša, pa onda polako broji: marka po marka, pa dvadeset feninga, pa deset, pa pet… Zvuk metalnog novca udara ti u živce kao čekić. Kad konačno završi, još mu službenica vraća kusur – u sitnišu, naravno.
Red u pošti je mali mikrokozmos Balkana – tu vidiš sve: strpljenje, bezobrazluk, humor, dramu i prijateljstvo. Možda ti nekad dođe da pobjegneš, ali priznaj – malo ti je i drago što ovakve scene postoje. Jer kad izađeš iz pošte, imaš priču za ispričati, a priče su ono što nas drži zajedno. Idući put kad staneš u red, samo se nasmiješi i zapitaj – koji tip sam danas ja?
Neke priče ne traju dugo online.
Budi prvi koji ih pročita – prije nego što nestanu.
Copyright SkepticniBalkan. 2025